RUDAR I TENKISTA, STVORIO JE MAŠINU ZA TROFEJE: Večni grad je osvojio da puta, jednom u uniformi, drugi put kao civil! Vujadin Boškov ga je upamtio za ceo život
Dodajte Kurir u vaš Google izborKada je kao tenkista 5. juna 1944. godine sa savezničkom vojskom ušao u Rim, nije ni slutio da će mu "večni grad" doneti mnogo veću slavu 33 godine kasnije.
Robert Bob Pejsli, najsupešniji trener u istoriji slavnog Liverpula, rođen je na današnji dan 1919. godine. Rođen u rudarskoj porodici, mobilisan za Drugi svetski rat, za 25 funti je stigao u Liverpul, za koji nije navijao, i od njega stvorio tada najuspešniji klub na svetu.
Sin rudara
Pejsli je sin rudara i domaćine iz sela Heton-le-Hol nadomak Sanderlenda na severu Engleske. Nije ni čudo da je navijao za "crne mačke" iz rodnog kraja.
Uz trojicu braće, oca Sema i majke Emili, odrastao je u okruženju gde je "ugalj bio kralj, a fudbal religija". Već sa 14 godina se zaposlio u obližnjem kopu uglja.
Međutim, posle nesreće u kojoj je njegov otac povređen, usledilo je zatvaranje ugljenokopa, pa se Bob vratio fudbalu i sanjao da zaigra za Sanderlend.
Prešao u Liverpul za 25 funti
Kako ga "crne mačke" nisu želele jer je procenjen kao "suviše nizak da bi bio dobar fudbaler", Pejsli je dobio poziv Liverpula i za sumu od 25 funti prešao u klub u kome će boraviti do kraja karijere. Ostaće zapisano da je na početku karijere dobija nedeljnu platu od osam funti.
Na njegovu žalost, na debi je morao da čeka punih sedam godina. Jer, te 1939. godine Hitler je odlučio da promeni živote ljudi.
Pejsli je mobilisan i poslat u Afriku, gde se borio protiv Romelovog Afričkog korpusa u bitkama kod Torbuka i El Alamejna.
Potom je prebačen na Siciliju, odakle je saveznička vojska napredovala ka severu Italije. I u tom poduhvatu je oslobođen Rim 5. juna 1944. godine.
Debi za Liverpul
Za Liverpul je konačno debitovao 5. januara 1946. godine. Naredne godine je bio standardni član ekipe koja je posle 24 godine vratila titulu šampiona Engleske na Enfild. Bila je to njegova jedina igračka titula, ali dovoljna da uđe u probrano društvo petorice koji su i kao igrači i kao treneri sa istim klubom osvajali titulu prvaka Engleske.
Od 1951. do 1954. godine je bio kapiten ekipe, sve dok nije okončao igračku karijeru.
Ostao je u klubu i bavio se raznim poslovima. Prvo je bio samouki fizioterapeut, potom trener rezervnog tima. Te godine je Liverpul ispao iz elitnog ranga.
Tandem sa Bilom Šenklijem
Istorija Liverpula promenjena je dolaskom Škota Bila Šenklija u klub 1959. godine. Šenkli je izabrao Pejslija za prvog asistenta, i tada je počela era tandema koji je vratio Liverpul u vrh engleskog, potom evropskog i svetskog fudbala.
Liverpul je vratio u elitni rang u sezoni 1961/62, dve godine kasnije je osvojio šestu titulu prvaka Engleske, a naredne godine osvojio i FA kup.
Do kraja "Šenklijeve" ere, odnosno 1974. godine, Liverpul je osvojio još dve šampionske titule i jedan FA kup, a osvojen je i prvi evropski trofej. Liverpul je 1973. godine osvojio Kup UEFA, treće po rangu evropsko takmičenje.
Početak Pejslijeve ere
Bil se povukao 1974. godine, a Bob preuzeo klub sa ciljem da Liverpul učini još većim.
Za razliku od "bučnog" Bila, Bob je bio tih. Zamerali su mu da nema dovoljno dobru komunikaciju sa igračima, ali su rezultati demantovali sve kritike.
Ono gde je bio najbolji, a gde nije morao puno da govori, bio je odabir pojačanja. U njegovo vreme na Enfild Roud su sleteli Keni Dalgliš, Jan Raš, Alan Hansen, Grem Sunes...
Pejsli je ukupno devet sezona samostalno vodio Liverpul, a samo u prvoj nije uzeo nijedan trofej. Samo jednom, i to 1981. godine "Redsi" su bili lošije plasirani od drugog mesta u prvenstvu Engleske, što dovoljno govori o kvalitetu tima.
"Izvinite, ali ja sam bio ovde i tokom loših vremena – jedne godine smo bili drugi u prvenstvu", čuvena je njegova izjava.
Najtrofejniji trener u istoriji kluba
Pejsli je do statusa najtrofejnijeg trenera Liverpula stigao osvojivši šest titula prvaka Engleske, tri Kupa šampiona, tri Liga kupa, šest FA Čeriti Šilda, jedan Kup UEFA i jedan UEFA Super kup.
Pejsli će biti zauvek upamćen po tome što je bio prvi trener koji je uspeo da tri puta (1977, 1978. i 1981) trijumfuje u najvažnijem evropskom klupskom takmičenju - Kupu šampiona / Ligi šampiona.
Njegov podvig uspeli su da ponove samo Karlo Anćeloti (2003, 2007, 2014) i Zinedin Zidan (2016, 2017, 2018).
Pomenute 1977. godine u finalu Kupa šampiona u Rimu je savladana Borusija 3:1.
Čuvena je njegova izjava.
“Ne, neću da popijem ni kap alkohola! Želim sa ostanem trezan i dobro upamtim svaki detalj ovog veličanstvenog momenta. Večeras ćemo u Rimu samo papa i ja biti trezni!”
Drugu titulu je osvojio naredne godine protiv Kluba Briž na Vembliju, golom Kenija Dalgliša.
Do treće titule je stigao 1981. godine kada je u Parizu savladao Real koji je predvodio Vujadin Boškov. Jedini gol na meču je postigao Alan Kenedi u 81. minutu.
U naredne dve godine je osvojio još dve titule šampiona Engleske i onda se sa 64 godine penzionisao na mestu trenera.
U klubu je ostao do 1992. godine, a radio je kao direktor i savetnik naslednicima na trenerskoj klupi Džou Faganu i Keniju Dalglišu.
Preminuo je 1996. godine od posledica Alchajmerove bolesti.